Ona nije samo obično, staro, osušeno, srušeno drvo. Ona je već desetljećima simbol jednoga grada, grada Čakovca. Ona je simbol i spomenik kojega nisu stvorile umjetničke ruke u trenucima stvaralačkog nadahnuća nego su ga oblikovali priroda i vrijeme. Bagrem, agacija… u ovim se krajevima naziva akacija, pa je i ovo drvo od ovdašnjih ljudi dobilo naziv gacija. Po nekima je stara više od tri, po nekima četiri, a po nekima čak pet stoljeća, no kako je ona već postala legenda o njoj se pričaju razne priče, pritom se i pretjeruje kao u mnogim legendama uostalom. U njenom slučaju to su godine. Poneko desetljeće, pa i stoljeće.

Taj je rod koji potječe iz tropskih i suptropskih krajeva dobilo ime po Žanu Robinu koji je 1601. godine prvi posadio drvo bagrema u Francuskoj, a potom se proširilo diljem Europe. Stoga je sigurno da gacija nije stara četiri, a kamoli pet stoljeća. Ali tko bi točno znao kada se nekada u prošlosti posadilo drvo koje će postati znamenitost jednoga grada. Ipak, vjeruje se da je život započela prije tri stotine i pedeset godina kada su Zrinski oko svog dvorca u Čakovcu dali posaditi drveće i razno raslinje kako bi uljepšali svoj posjed.

Nekad je gacija bilo drvo kao i svako drugo drvo u ovome parku, ni po čemu posebno, tim više jer ta vrsta nije niti bila namijenjena za ukrasno drvo u parkovima i perivojima. S vremenom je narasla znatno više od 20 metara što je uobičajeno za tu vrstu drveta, a promjer stabla koji ponekad može biti veći od pola metra, u gaciji je dosegao gotovo metar i pol. Zbog toga se počela svojim izgledom razlikovati od ostalog drveća i dobila je status neobične pojave i posebnosti ovoga parka. Sredinom ovoga stoljeća stablo joj je puknulo i počela se polako naginjati, tim više jer je imala veoma razgranatu krošnju. Njeno se lagano posrtanje već u prvoj polovici pedesetih nastojalo spriječiti pomoću drvenih potpornih stupova. Šupljine koje su nastale uslijed puknuća popunjene su betonom čime se gacija pokušala zadržati uspravnom. No unatoč tomu ona se i dalje naginje.

10923333_707271042717246_2176686272721048496_n

U Muzeju Međimurja u Čakovcu postoje fotografije agacije, a najstarija datira od 1953. godine kada je još na njoj raslo lišće. Od 1964. godine lišće se na njenim granama polako prorjeđuje. Stablo i grane ogoljuju se gubitkom kore. Nakon nekog vremena lišće više uopće ne raste, a nema ni mirisnih cvjetova, nektarom kojim bi se napajale pčele za svoj, ljudima tako omiljen proizvod, med od akacije. Zbog toga postaje sve upečatljivija svojim oblikom i na nju se pričvršćuje pločica s napomenom “Zaštićeni spomenik prirode”. Od tada je simbol ne samo ovoga parka već i grada Čakovca. Gleda se sa sve većim divljenjem i poštovanjem, a posebno je zanimljiva kao motiv za fotografiranje. Zanimljiva je, naravno, i za slikarska nadahnuća. Takva postaje i nezaobilazan detalj i za novinske stranice na kojima se spominju zanimljivosti grada Čakovca i Međimurja. Agacija se i dalje polako, ali nezaustavljivo naginje da bi početkom 80-ih konačno pokleknula u korijenu i polegnula na zemlju svoje stare, ogoljele, isušene, ispucale grane. I tako opet postaje neizbježna tema za novinske stranice. Od tada se ona više ne gleda u visinu već u širinu, u dužinu. Nakon toga se jako dobro vidi šupljina u njenom stablu tako da se niti nije, da se i htjela, prema godovima, utvrditi njena starost. Jedno je vrijeme gacija noću bila osvijetljena što joj je davalo još čudesniji izgled. No to je trajalo nekoliko godina, do početka osamdesetih. Koliko će dugo uljepšavati Perivoj Zrinski ovisi o ljudima, njihovoj brizi, vremenu…

Izvor: Vladimir Purić, Čakovec