Još i danas mnogima golica maštu, a najviše nedostaje mlađim generacijama koji opkope ispunjene vodom nikada nisu vidjeli. Prolazeći kroz Perivoj Zrinskih svi znamo da je čakovečko jezero nekada bilo ispunjeno vodom, no kada je to prestalo biti? Iako ne postoje podatci koji sa sigurnošću mogu potvrditi u kojemu su vremenu prokopani opkopi oko tvrđave, sigurno je da oni postojali prilično rano. Čitav srednji vijek i početkom novoga vijeka vladala su nesigurna vremena pa je većina takvih objekata građena uz dodatak jaraka ispunjenih vodom.

Nakon dolaska u Međimurje, Nikola Šubić Zrinski zatečeni čakovečki castrum (utvrđeno mjesto) pretvara u utvrđeni dvor (lat. castellum) oko kojeg su sagrađeni bedemi i jarci ispunjeni vodom. Za srednjovjekovni utvrđeni grad (njem. Wasserburg) karakteristično je da je to (u pravilu) grad utvrđen zidinama. Oko njega mogli su biti opkopi ispunjeni vodom, sve sa svrhom što bolje zaštite. Izuzetak nije bila ni čakovečka utvrda – dvorac u vrijeme Zrinskih. O močvarama koje su okruživale palaču Zrinskih, 1661. govori nam i Jacob Tollius. On kaže kako su dvorac s gotovo svake strane okruživale močvare (Kalšan, 104.). Stalna osmanska opasnost uvjetovala je gradnju upravo ovakvih utvrda. Potok Trnava opskrbljivao je opkope vodom, a tek nakon što je preusmjeren njegov tok počinje povlačenje vode.

Čakovečko jezero

U utvrdu se ulazilo sa sjeverne strane, dugačkim drvenim mostom koji je stajao na mjestu gdje je danas puno manji kameni most. Nakon slabljenja osmanske opasnosti, takav tip utvrde postupno gubi svoju prvotnu funkciju. Stoga su s vremenom i opkopi oko čakovečke utvrde isušeni. Ostavljen je samo manji dio sa sjeverne strane, međutim i on je u drugoj polovici 20. stoljeća isušen. Danas, dok šećemo Perivojem Zrinskih, čakovečko jezero oko Staroga grada samo podsjeća na neka prošla vremena.