Zapis iz Murskog Središća (1997. godine)

Mursko Središće danas ne pokazuje da je nekad bilo rudarsko mjesto, da se razvilo i razraslo na rudarenju, na teškom i mukotrpnom poslu pod zemljom. Stoji još samo spomenik rudaru ispred bivšeg Rudarskog doma i nogometni klub nosi ime »Rudar«. Danas Mursko Središće ima industrijsku zonu, ima “Modeks”, “Gorenje-Mural”, ima jaki pogon Međimurske trikotaže.

Ali i rudara ima. Nekadašnjih rudara, danas umirovljenika i njihovih priča, njihovih dolazaka na gemišt k Vuriju, vjerojatno najpoznatiju gostionicu u mjestu, sjećanja na sve one dane do sedamdesetih godina kad su »Međimurski ugljenokopi« i službeno zatvoreni.

Kak je negda bilo?

Teško, ali moralo se, išlo je – reći će današnji rudarski penzioneri Alojz Tršinar, Marko Golubić, Antun Horvat, Franjo Leskovec, Antun Levačić, Stjepan Horvat i Franjo Čalopa, koje je nekadašnji rudarski rukovodilac i poslije dugogodišnji direktor rudnika urana u Žirovskom vrhu Josip Cizar okupio u prostorijama mjesne zajednice da osvježimo sjećanja na »kak je negda bilo« i poslije »pri Vuriju« popijemo gemišt, jer i tak je negda bilo. I pol plaće se znalo zapiti. Za jače mišiće, kako se znalo reći.

Najstariji u ovoj rudarskoj umirovljeničkoj grupi je Alojz Tršinar, Slovenac, koji je kao mladić, dvadesetogodišnjak, došao u Mursko Središće i tu se skrasio. Danas nosi 78 godina na plećima, a rudarski je život počeo tako što je nosio na ledima čuturu s vodom za rudare, pa zatim gurao vagonete, počeo od sitnih poslova da bi onda sišao u jamu i postao, kako Cizar dodaje, specijalista za otvaranje rudarskih kopova kojemu je i »renklin« (visak) bio važno pomagalo kad je trebalo određivati pravce i ravnine novih kopova. Ondašnja su vremena bila takva da se posao nalazio u rudniku ili na željeznici. On je pošao u rudnik. Rudario je i u Trbovlju i u Koprivničkim Bregima i otud se 1929. godine zaputio u Mursko Središće. Doveo ga je Vargazon, koji je imao vanjski kop i trebali su mu rudari koji će “ići” dolje, pod zemlju.

– Došel je v Koprivničke Brege de smo delali – priča Tršinar – tri smo se prijavili i odmah nas je z autom dopelal v Mursko Središće. Tu sem ostal, našel pucu, oženil se, ostal do danas.

Radio je Lojzek, kako su ga zvali, u mnogim jamama, u teškim uvjetima. Od kuće do jame tri-četiri kilometra pješke. U jami je curila voda, zaštitnog odijela nije bilo, nije bilo kupaonica (kao kasnije), mokar si išao kući. Nije ponekad bilo vremena ni da se pojede gablec pa ga je znao donijeti natrag kući. Veliku teškoću je stvarao pijesak s vodom, tekući pijesak. Slamom su ga zatvarali. Stavljali su je na daske kod podgrađivanja da se ne zaruši.

– U jami HP jedan je hodnik išao pod Muru, čulo se kako voda žubori. Za vrijeme okupacije probila je tu voda, za čas je jama bila puna i riba je bilo u njoj – prisjeća se Lojzek.

Josip Cizar se sjetio da su u rudniku Ladanje u Zagorju takoder naišli na tekući pijesak i da su zvali rudare iz Murskog Središća da im pomognu »zatvoriti ga« jer se znalo da su međimurski rudari u neku ruku specijalisti za rad u takvim uvjetima, ali ni oni nisu uspjeli.

MURA (12 of 21)

Photo: LM Komunikacije

Te iste 1929. godine, kad je Alojz Tršinar došao u Mursko Središće, počeli su raditi i Antun Horvat i Marko Golubić. Horvat je na Peklenici bio najprije vanjski radnik, pa je poslije gurao vagonete, da bi onda došao za pomoćnika kopača Franji Farkašu iz Vratišinca. Onda napreduje za kopača, pa postaje odstreljač (to su palioci mina), pa nadzornik smjene i poslovođa.

– Toliko juhe ne bi mogel pojesti ni za 500 let – kaže Antun Horvat – koliko mi je znoja steklo v jami. “Cerovka” je, mislim, bila najopasnejša jama. Curilo je, probijala voda (tri pumpe su delale) i od šuma vode nisi mogel ni pomoćnika čuti ako je nekaj rekel.

Svi su rudari išli gotovo istim putem – od najjednostavnijih poslova izvan jame ili u jami, do složenijih. Marko Golubić, “mlad i brz”, počeo je kao ukopčivač kolica, a pomoćnik je bio najprije Tršinaru i poslije Ladislavu Balašu.

– Vam povem nekaj – govori Golubić – ispit za kopača se polagal v jami, s krampom. Či ne delate dobro, ostanete pomoćnik za navek. Da sam se razbolil sem dobil ležeši posel, pri pumpi, a 1963. sem odišel v penziju.

Kad su Alojz Tršinar, Antun Horvat i Marko Golubić počeli u Murskom Središću rudariti, Antun Levačić se tek rodio. Nitko u obitelji nije radio u rudniku, a on je 1947. počeo u jami “Josip”. Prvo je bio »zecar«, prebacivać ugljena od kopača do vagoneta. Kako priča, trebalo je i po pet tona ugljena prebaciti lopatom, nekad i tri puta, od mjesta gdje je iskopan do vagoneta.

Iste godine kad i Levačić počeo je raditi Franjo Leskovec. On se prisjeća “Omladinske jame” na “Cerovki” gdje su radili samo omladinci. Ispričao je kakvu su privilegiju imali oni koji su igrali nogomet u “Rudaru” – radili su samo u jutarnjoj smjeni da bi poslije podne mogli trenirati. Velika privilegija za ondašnja vremena, nikakva za današnja.

– Noćna smjena je bila najteža – kaže Franjo Ćalopa – i negdje oko tri , ili četiri sata ujutro oči su se same sklapale. Da sem počel bil sem dosta slab, mislil sem da bum se ostavil, ali sem znal da mi se budu smijali, pa sem ostal.

Čalopa priča kako su zafrkavali one nove, početnike. I njega drugi, i on druge. Šalju te da tražiš “metlaka” (potporanj za podgradu), po “ajmperu” (podsjek), ili ,”zdignuti vagonet”, a dvojica ti se objese na njega da ne vidiš. Napinješ se, napinješ, a vagonet “ni mrdac”. A onda smijeh.

Stjepanu Horvatu je otac Pavel bio rudar, i on je, kao 17-godišnji mladić, počeo u rudniku (1942.) da bi završio radni vijek i otišao u mirovinu kao naftaš. Prošao je, kao što je uobičajeno medu rudarima, sve faze – bio je “zecar”, vozač, pomoćnik i kopač.

– Radio sam na “Naprijedu” – prisjeća se Stjepan Horvat jednog uzbudljivog događaja – s Ivanom Frančićem. Popustio je “hanget” (krovina) šuder je krenuo i zasipal mi noge do iznad koljena. Nemreš noge zvleči, kak da su zabetonirane. “Kamarad” mi je pomagal, jednu smo nekak otkopali, on me vleče, a ja mu kričim da bu mi nogu spuknul. No nekak smo i drugu zvlekli.

Vjerojatno je i taj dogadaj utjecao na to da Stjepan Horvat napusti rudnik i postane bušač. Jer, kako priznaje, i u jami je znao misliti – “ak se nekaj poruši, ko bi drugi mogel zbušiti nekakvu rupu da spasi zatrpane”. Nakon povratka iz JNA zaposlio se u Lendavi i otad 18 godina radio s naftašima kao bušač, u zemlji i u svijetu.

Za težak i naporan rad rudari su imali beneficirani staž. Za godinu rada – 16 mjeseci radnog staža. A dobili su još po koji mjesec kad se rudnik zatvarao. Zato i ispada Franji Leskovcu da je počeo raditi s tri godine, takva je matematika. Jer, kad je išao u mirovinu imao je navršenih 37 godina starosti, a 34 godine radnog staža. Naravno, zahvaljujući beneficiranom stažu.

A što danas radi nekadašnji rudar?

– Malo ribolov, ulovi se koji smuđ, štuka ili bolen, malo po bašći, malo se pomogne ženi pri kuhanju – kaže Alojz Tršinar.

Malo, kao i svi penzioneri na ovome svijetu, popričaju i o penzijama koje su svakome male – od 80.000 do 135.000 dinara (osam do trinaest i pol starih milijuna). Malo za težak rudarski kruh. Od penzije se prije – kažu moglo nešto staviti na stranu, a sad malo sa strane treba dodati penziji. Do prošle godine imali su kuglanje kao redovitu rekreaciju. Susreću se na ulici, sastanu kod “Vurija” na dva-tri gemišta, kao nekad. Iz davnih rudarskih vremena vraćamo se u današnjicu. Iz prostorija mjesne zajednice k “Vuriju”. Na gemišt. Kao nekad. Živjeli!

Dražen Jambrović

 

Izvor: Grad Mursko Središće