Mnoge su velikaške obitelji u vlasništvu držale Međimurje, a među njima i grofovi Celjski. Povijest celjskih grofova seže u 12. stoljeće, a obitelj svoj vrhunac doživljava krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća. Snažan uspon obitelji zabilježen je u vrijeme Hermana II. Celjskog (oko 1360.-1435.) koji je nakon Bitke kod Nikopolja 1396. spasio kralja Žigmunda (Sigismunda) Luksemburškog (1368.-1437.). Kralj mu je zauzvrat, uz još neke posjede, darovao Varaždin, a 1399. i najveći dio Hrvatskoga zagorja.

Za međimursku povijest presudna je bila 1405. kada je Herman II. zaručio kralja sa svojom kćerkom Barbarom Celjskom. Zbog vojnoga pohoda na Bosnu kralju je trebao novac te je za iznos od 48.000 dukata založio Međimurje. Za vrijeme kraljeve odsutnosti Barbara, koja je u regionalnoj povijesti ostala upamćena kao Crna kraljica, često je u kraljevo ime obavljala državne poslove, a sa sigurnošću se može tvrditi kako je u jednom takvom sporu posredovala iz Čakovca 1408. godine.

Godine 1406. Herman II. je imenovan banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije čime je potvrdio politički položaj u Hrvatskoj. On je pavlinskom samostanu Svete Jelene 1420. darovao selo Šenkovec, a podigao je i zapadni dio samostana. Nasljednik Hermana II., njegov sin Fridrik II. Celjski (oko 1377.-1454.), nastavio je očevim stopama te je u Štrigovi dao sagraditi samostan sv. Jeronima. Kroz tri generacije grofovi Celjski su gospodarili Međimurjem, a općenito su darivali međimurske crkve i ostali u dobrome sjećanju. Nakon nasilne smrti Fridrikova jedinoga sina Ulrika II. (1406.-1456.), koji nije imao muških nasljednika, prestaje i vlasništvo Celjskih nad Međimurjem.