Često nam u razgovoru neko ime zazvuči poznato, no nismo u potpunosti sigurni o kome se radi. Obično nam u glavi rezonira ime nekog glumca, pjevača, skladatelja, umjetnika općenito… Janko Slogar jedno je od takvih imena. Mnogi su za njega čuli, no rijetki su upoznati s njegovim djelom. Tko je taj samozatajni gospodin koji je u Čakovcu dobio i ulicu, a veliki broj građana ne zna u kom je području djelovao?

Janko Slogar rođen je 14. rujna 1871. godine u Taborskom na Sutli. U Varaždinu i Zagrebu polazio je gimnaziju, a glazbenu školu pri Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. U glavnom gradu je i djelovao kao profesor glazbe niz godina, a na Učiteljskoj školi u Čakovcu od 1919. do umirovljenja 1932. godine.

Odgojio je i usmjerio mnoge danas poznate skladatelje i glazbene pedagoge kao što su Miroslav Magdalenić, Franjo Lučić, Joža Požgaj, Mirko Kolarić, Marijan Zuber i drugi. Svojim djelovanjem pridonio je tome da se glazbeni život Čakovca i Međimurja općenito digne na višu razinu.

Od pjesama koje je uglazbio možda je najpoznatija „Poputnica Sljemena“ na tekst Dragutina Domjanića. Ta je skladba prvi put izvedena na pogrebu dr. Ante Starčevića koji je pokopan na groblju u Šestinama. Janko Slogar bio je prvi zborovođa tamošnjeg Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva Sljeme – Šestine. „Poputnica“ je postala i himnom HSPD-a „Sljeme“.

Slogar je preminuo 4. srpnja 1946. godine u Varaždinu, gdje je i pokopan. Bio je jedan od onih vrijednih „djelatnika iz sjene“ koji su mnogima omogućili da postanu slavni, dok on sam nije dobio zasluženo priznanje. Njegova djela ipak ostaju kao svjedok i čekaju doba kad će Slogarev trud biti prepoznat u potpunosti.

 

POPUTNICA SLJEMENA

Naprijed braćo, pojmo smjelo,

Nek se čuje pjesma svud.

Večer vjenča dana djelo,

Pjesma kruni žića trud.

Seljačka nas rodi mati

Bijeda naša sestra je.

Al’ nas ljubav domu prati,

To je naše blago sve!

Povrh nas je drevno Sljeme,

Nad njim samo vječni Bog.

Svud oko nas bratsko pleme,

Dičnog roda Hrvatskog!

Dom u srcu nam je svima,

Grudi naše čelik – štit.

I dok jednog od nas ima,

Hrvatska će vječna bit!

Napred braćo, napred smjelo,

Gdje slobode sviće god.

Dajmo krv i žiće cijelo

Sve za mili dom i rod!