Mjesec hrvatskoga jezika obilježava se od 2014. godine kad je tu manifestaciju pokrenuo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Počinje 21. veljače (na Međunarodni dan materinskog jezika), a traje do 17. ožujka. Naime, tad je 1967. objavljena “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, koja ove godine slavi 50. obljetnicu izdavanja. Tim povodom ukratko se prisjetimo par crtica iz povijesti jezika koji većina Međimuraca upotrebljava kod kuće.

Kajkavski književni jezik prešao je zanimljiv i uzbudljiv razvoj. Iz nedavne prošlosti vrijedi spomenuti dobivanje internacionalnog ISO koda za kajkavski (639 – 3, oznaka .kjv). Stekao ga je na inicijativu udruge “Kajkavska renesansa” pred nešto više od 2 godine. Povećava se i zanimanje pisaca za kajkavski jezik i kajkavske teme. Najbolji je primjer roman “Črna mati zemla” Kristiana Novaka koji je (prema mnogim kritičarima i komentatorima) vratio kajkavski na književnu kartu Hrvatske.

Sjetimo se kako je već 1573. godine otvorena tiskara u Nedelišću, da bi godinu dana kasnije iz nje izašao “Decretum” Ivana Pergošića. Često se zaboravljaju i doprinosi Ignacija Svetomartinskog, isusovca koji je rođen u Kotoribi, a umro na Belici. Bio je straživač Amazone i autor prve kajkavske gramatike iz 1783. (na njemačkom jeziku).

Nikola Pavić pak je, iako rodom iz Zagreba, učiteljevao u Čakovcu i pisao poeziju na međimurskom. Stihove je umio oblikovati tako da su postali supradijalektalni. Time je i Međimurje postavio na kartu hrvatskih kajkavskih pjesnika.

Uz buduću edukaciju na području očuvanja i upotrebe kajkavskog govora, prisjećanje u njegovu razvoju značajnih pojedinaca najmanje je što za jezik možemo učiniti.