Iako su bila slabijeg intenziteta nego u prethodnome stoljeću, Osmanska osvajanja u 17. stoljeću još uvijek nisu prestala. Odlučujuću ulogu u obrani tadašnjih granica i povijesti Međimurja i Hrvatske imala je obitelj Zrinski. Zbog toga se nametnula potreba gradnje jako utvrde u pograničnome području između hrvatskih zemalja i Ugarske. Tadašnji hrvatski ban, Nikola VII. Zrinski, 1661. godine je pristupio gradnji utvrde koja je smještena na ušću Mure u Dravu. Utvrda je ostala zapamćena pod imenom Novi Zrin.

Gradnja je započela iste godine, a dovršena je već sljedeće godine. Iako do danas nije neupitno dokazana točna lokacija utvrde, smatra se kako je Novi Zrin bio smješten u blizini Legrada i Donje Dubrave. Sama lokacija je pomno odabrana, jer je s toga mjesta bilo moguće braniti Međimurje, ali i tadašnju granicu ostatka hrvatskih zemalja.

Utvrda je smještena tako da je glavni dio bio na lijevoj, dakle mađarskoj obali. Prema nekim prikazima, manji dio se pak smjestio na desnoj, hrvatskoj obali Mure. Zbog blizine Kaniže, koja je bila osmanska utvrda, Novi Zrin je za njih od početka predstavljao stalnu opasnost. Zbog toga su ga nekoliko puta, iako neuspješno, opsjedali Osmanlije.

Konačno, nakon višetjedne opsade, 6. srpnja Osmanlije su krenuli u odlučujući juriš na utvrdu. Strateški gledano, Novi Zrin trebalo je braniti i izvana, ali branitelji nisu dočekali pomoć carske vojske. Nakon velikih borbi i konačnoga zauzeća, Novi Zrin je temeljito razoren. Poslije sklapanja „sramotnoga“ Vašvarskog mira, odlučeno je da se utvrda ne smije obnavljati. Ova je odluka bila jedan od razloga nezadovoljstva Zrinskih i Frankopana koji će nešto kasnije kulminirati otvorenim otporom prema carskome dvoru.