Vremena se mijenjaju, a s njima mijenjaju se navike i potrebe ljudi. Danas kada svi okolo hodamo udubljeni u svoje pametne telefone, skoro pa izgubljeni u vremenu i prostoru koji nas okružuje, malo tko od nas razmišlja o tome kako bi bilo da je ostalo kako je bilo. Čak je i Krleža napisao „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.“

A kako je nekad bilo svjedoči stara kovačnica u Gornjem Hrašćanu, dama koja s ponosom stoji na istom mjestu već preko stotinu godina. U nekada drvenom zdanju svakodnevno se „klepalo“ željezo većinom za potrebe poljoprivrede. Okovi za kola, plugovi, potkove za radne konje nisu se mogle kupiti na svakom koraku, pa je potreba za kovačima bila velika te je svako selo imalo svoga „kovača“.

Može se reći da su kovači nekada dobro živjeli. Teška međimurska gruda i jaki međimurski konji trošili su željezo te je potreba za kovanjem istog bila velika i puno puta se znalo dogoditi da se na kovačevu uslugu čekalo i po nekoliko dana. No dobar život nosio je i svoju žrtvu. Željezo se kovalo i još uvijek se kuje na visokim temperaturama, a kako je bilo puno posla nije bilo previše vremena da bi kovač obrisao znoj sa orošenog čela. Nakon prve „žganičke“ ujutro kovač je prvo zapalio vatru u ognjištu u kojem je kasnije kalio željezo i pripremao ga za klepanje. U vrijeme zime nekako se lakše radilo uz jaku vatru, ali ljeti su vrućine dosezale za ono vrijeme nemjerljive visine a posao nije smio trpjeti.

Kovacnica-4555_1575x1050

Obitelj Horvat iz Gornjeg Hrašćana kovanjem željeza bavi se već nekoliko generacija. Danas se s sigurnošću može reći da je Ivan Horvat – kovač, jedan od rijetkih znalaca ovog zanata koji drage volje prima sve goste i priča im priču o tome kako je izgledao jedan dan u životu kovača. Tradiciju ukovanja željeza u obitelj Horvat donio je još Ivanov djed koji je pokrenuo obrt i otkupio zemljište na kojem se nalazila drvena kovačnica. Tek 1957. godine odlučili su srušiti drvenu kovačnicu i zazidati zdanje koje još stoji na ponos mještana.

No promjenom vremena i navada ljudi te dolaskom moderne mehanizacije potrebe za uslugama kovača sve su manje a u današnje vrijeme ih rijetko tko i ima. Stoga će kovač Ivan drage volje primiti svakoga tko će slušati njegovu priču o tome kako se kuje željezo, zbog čega su kose bolje kada su „sklepane“, ali i dati koji savjet kako zapaliti pravo kovačevu vatru.

I za kraj, nije kovač pravi kovač ako ne uspije skovati potkovu za pol sata. Potkovu koja će svakome donijeti sreću. Zašto je tome tako naš kovač ne zna, ali zna da bi svaka kuća trebala imati jednu potkovu obješenu iznad ulaznih vrata. Prema narodnoj predaji ako je potkova okrenuta prema gore to će osigurati da sreće u kući ne nestane, a ako je okrenuta prema dolje sreća će pasti na svakoga tko prođe kroz ta vrata.