Na spomen 31. prosinca zamišljamo poznate prizore: odbrojavanje hrpe ljudi sa čašom šampanjca u ruci, čestitke, vatromet… Često zaboravljamo da je Stara godina, kako zovemo zadnji dan u godini, zapravo i blagdan sv. Silvestra.

Sv. Silvestar, kojem je posvećen posljednji dan godine, bio je rimski papa Silvestar I. u 4. stoljeću naše ere. Njegov se pontifikat odvijao u ključno vrijeme za Crkvu. Kršćanstvo je u tom razdoblju postalo slobodna vjera, a Silvestrov dugi mandat uvelike je pomogao njegovu širenju. On je, naime, bio papa gotovo 22 godine, što znači da nije bilo pretjeranog previranja za papinsku stolicu.

Legenda kaže da je Silvestar izliječio cara Konstantina (koji je sjedište Rimskog Carstva preselio u Konstantinopol, današnji Istanbul) od gube. Zbog tog ga je čina Crkva proglasila zaštitnikom gubavaca. U vrijeme njegovog služenja, 325. godine, održan je i Prvi nicejski sabor, prvo veliko okupljanje crkvenih otaca na kojem su donesene važne odluke za daljnji razvoj kršćanstva.

Današnje međimurske, kajkavske i hrvatske običaje koje povezujemo s božićnim razdobljem (14 dana Božića, od Badnjaka do Sveta tri kralja) napajala su dva izvora. Prvi i kasniji jest kršćanstvo, dok raniji potječe iz poganskih, slavenskih vremena. Iz tog vremena dolaze običaji kao što su unošenje badnjaka – božićnog panja – u kuću. Isti je slučaj i s koledovanjem koje se kod nas naziva „bajanjem“, to jest blagoslivljanjem imanja i domaćina. Kićenje bora ili jelke javilo se tek mnogo kasnije, i to ponajprije u građanskim domovima. Na selu se prethodno unosila tek pokoja grančica i stavljala iznad ognjišta.

Stara godina tako predstavlja predivan i simboličan spoj međimurske kulture i baštine. S jedne strane radi se o pozdravu novoj godini koja nadolazi, a s druge o svetkovini jednog od ključnih svetaca koji je obilježio kršćanske korijene. Ima li ljepšeg načina da se zaključi godina od podsjetnika na izvore koji napajaju našu ostavštinu? Odgovor na to pitanje prepustit ćemo vama.