Vršiteljica dužnosti ravnateljice Muzeja Međimurja u Čakovcu Maša Hrustek Sobočan našoj je javnosti poznata po modernom pristupu radu i kreativnosti koju upražnjava kroz sveobuhvatan pristup privlačenja djece, mladih i odraslih u muzejske prostore. Uz profesionalni angažman, Čakovčani je prepoznaju kao mladu ženu koja voli vožnju motorom, boravak u prirodi, izlete, osobito obilaske drugih muzejskih prostora. I sve to najradije čini u društvu svoje obitelji i prijatelja.

Završila je diplomski studij povijesti umjetnosti, profesorski i znanstveni smjer, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2006. godine. Također, na istom je fakultetu završila studij ruskog jezika i književnosti. Oduvijek naginje umjetnosti pa je i srednju Školu primijenjene umjetnosti pohađala u Zagrebu. Njezina ljubav je i umjetnička fotografija pa su joj prvi poslovi bili vezani uz suradnju s lokalnim listom Međimurje i Večernjim listom.

U Muzeju Međimurja se zaposlila odmah po završetku studija pa će uskoro, u prosincu, navršiti punih deset godina rada u našoj najznačajnijoj muzejskoj ustanovi. O toj i drugim temama, s ležernom, nekonvencionalnom, otvorenom mladom damom Mašom Hrustek Sobočan razgovoramo za Lovely Međimurje, približavajući i one teme o kojima se u javnosti počesto polemizira. O svojim prvim danima i radu u MMČ-u naša sugovornica kaže:

– Imala sam i malo sreće pa sam u Muzej došla raditi jer se upravo ispraznilo mjesto na Kulturno-povijesnom odjelu odlaskom gospođe Ljubice Ramušćak u mirovinu. Započela sam kao kustos-pripravnik, zatim položila stručni ispit za kustosa 2007. i od onda radim kao voditelj Kulturno-povijesnog odjela u Muzeju. Lani sam napredovala odlukom Ministarstva kulture RH u višeg kustosa. Trenutno sam na poziciji v.d. ravnateljice, a u međuvremenu sam upisala doktorski studij na Filozofskoj fakulteti Sveučilišta u Ljubljani s temom „Historicistička i secesijska arhitektura grada Čakovca“, ali na žalost malo sam se precijenila s vremenom i obavezama te studij trenutno stoji na mjestu i čeka kad ću mu se moći kvalitetnije posvetiti.

Stvaralački nemir

U zadnjih nekoliko godina odradila je više značajnijih projekata i izložbi na kojima je „izbrusila“ organizacijske i stručne vještine na različitim područjima. Prije tri godine je pokrenula prvu u nizu muzejskih pedagoško-edukativnih radionica pod nazivom „Stari grad – vitezovi – dame – Pozoj“ namijenjenu predškolskoj ciljanoj skupini, djeci u dobi od 3 do 7 godina.

– Kao majka dvojice dječaka koji su 2013. bili upravo u toj dobi, bila sam frustrirana činjenicom da se djeci prilično uporno putem crtića, igrica i igračaka nameću komercijalni sadržaji koju su često vrlo agresivni, dok u stvari u našoj povijesti, legendama i mitovima postoje tako lijepe i poučne priče na kojima djeca mogu stasati. I ne samo djeca, nego i odrasli! Pobornica sam promocije vlastitog identiteta i povijesti, tim više jer vidim da se ljudi vole zanositi mitologijama i pričama stranih zemalja koje im djeluju egzotično, dok bi više trebali istraživati i promovirati svoje povijesne priče koje su isto tako zanimljive i nekome drugome također „egzotične“. Kroz radionice je od 2013. do 2016. godine prošlo oko 2000 djece koja znaju tko su bili Zrinski, legendu o zmaju Pozoju, ljubavnu priču o vitezu Malakociju i Izabeli Petroci, i što je najvažnije – shvatili su da u muzeju nije dosadno pai rado i dalje dolaze. Obrazujemo muzejsku publiku odmalena kaže M. H. Sobočan.

masa-4185

Pretprošle godine, 2014., napravila je dokumentarnu izložbu o 60 godina Muzeja Međimurja Čakovec i popratila je publikacijom u kojoj je na jednom mjestu detaljno opisan tijek nastanka čakovečkog muzeja i obnove Starog grada.

– Drago mi je da su ti podaci konačno objavljeni na jednom mjestu, jer sam u pripremi toga prekopavala po staroj arhivi i papirima još iz 1950-ih godina i ti podaci nisu dosad bili sakupljeni i razjašnjeni na jednom mjestu.

masa-4199

Zlatno doba razvoja Čakovca

– U vrtlog prekograničnih projekta i EU fondova bacila sam se doslovce naglavce, ne imajući pojma koji obim posla me čeka, imajući samo dobru ideju i želju da to ostvarim. Osmislila sam projekt pHisCulture, pronašla partnere, napisala projektnu prijavu i na kraju i odvodila projekt ispred muzeja kao vodećeg partnera, obavila stručne i znanstvene poslove na projektu oko istraživanja i prezentiranja, popunjavala izvješća i obavljala administrativne poslove, provodila javnu nabavu i organizirala događaje vezane uz projekt.  Na samu Noć muzeja 2015. otvorena je u Muzeju izložba pod nazivom: „Večernji soirée:  Fin de siècle u Čakovcu“. Izložba je nastala kao rezultat istraživanja u projektu. Tada je posjećenosti na Noći muzeja bila najveća ikada. Uz izložbu je Gospodarska škola Čakovec priredila modnu reviju replika povijesnih kostima i modela inspiriranih modom secesije i historicizma, a imali smo i degustaciju jela prema istraženim receptima s početka 20. stoljeća, u pripremi Srednje škole Prelog. Ovaj cjelovečernji događaj ponovljen je i u partnerskom muzeju u Murskoj Soboti .

Ove godine ste priredili i izložbu o Josipu Štolceru Slavenskom.  

– Da, to je bila izložba pod nazivom: „Vrag vas skeljil Međimurci, idemo pljesat!“ povodom 120. godišnjice njegovog rođenja. U suradnji s Centrom za kulturu i Gimnazijom Josipa Slavenskog organizirana je i tribina s predavanjima stručnjaka na temu: „Josip Slavenski i čakovečki kulturni krug“. Uz to provodim i trogodišnjeg projekt: „Slavenski 120: Digitalizacija i prezentacija Memorijalne zbirke Slavenski“ koji traje 2014.-2016. godine i u sklopu kojeg su digitalizirani zvučni zapisi, bilješke, rukopisi i partiture Josipa Slavenskog te trenutno radi na kreiranju virtualne izložba o Slavenskom koja će biti dostupna javnosti na internetskim stranicama Muzeja Međimurja.

Muzeji se moraju promovirati i stvarati sami

Recite nam svoje stavove o menadžmentu u kulturi i njezinim institucijama.

– Kultura bez dobrog managmenta ne ide. Shvatili smo to u Muzeju već prije nekoliko godina kada je postalo jasno da je stari način sufinanciranja projekata iz državnog i lokalnog proračuna presušio. Uvidjevši da nam fali znanja o tome, prijavila sam 2013. Muzej na edukaciju za kulturni menadžment u programu National Arts Management Intensive koji je provodio DeVos Institute of Arts Management, University of Maryland, USA, u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske koje je i financiralo odabrane polaznike. Odabran je samo određeni broj polaznika ispred svih kulturnih institucija u zemlji, i mi. Muzej Međimurja se tako našao na A listi najprestižnijih muzeja, galerija i kazališta kojima je financirana edukacija. Dvogodišnju edukaciju završile smo kolegica Jelena Tisaj i ja. Koliko je američki način primjenjiv kod nas, moglo bi se diskutirati, ali neki savjeti svakako su pomogli u konkretnim koracima od ideje do plasmana i financiranja.

Simbioza Staroga grada i Muzeja Međimurja koji zapravo upravlja dvorcem i fortifikacijom je, rekli bismo, u problemu. Pojasnite ga malo da javnost razumije „odnose snaga“.

– Ljudi moraju shvatiti da Muzej Međimurja nije isto što i Stari grad. Muzej se nalazi u Starom gradu i ovisi o njemu. Zasad smo jedini koji brinemo o obnovi Starog grada i na to odlazi većina naših sredstava. Stari grad je konstantno u obnovi i statičkoj sanaciji. Trenutno su radovi na 1. katu JI krila palače. Stavljaju se zatege u fasadu, učvršćuju podovi, zidovi, stropovi. Sve su to enormni izdaci koji godišnje dolaze na kapaljku. Zasad samo Ministarstvo kulture RH ulaže u obnovu Starog grada. I ta sredstva će prestati dolaziti ukoliko se lokalna zajednica ne uključi u sufinanciranje obnove i programa. U suradnji s Međimurskom županijom i REDEA-om prijavljen je projekt obnove utvrde Staroga grada s ulaznim bastionom na strukturne fondove. Nadam se da će projekt proći te da ćemo revitalizirati i staviti u upotrebu i vanjsku zgradu. Tek kada graditeljski dio posla bude završen može se planirati i obnova stalnog postava nekom novom, suvremenijom i tehnološki zahtjevnijom koncepcijom.

Ljudi Muzeja i oko njega

Tvrdite da ste podkapacitirani kad je riječ o zaposlenima, da vam rad vikendom nije plaćen, ali zato imate najbolju digitalizaciju u državi. Ovo je dobra prilika da nam i u to date bolji uvid.

– U muzeju trenutno radi 11 ljudi, od toga 5 kustosa, računovotkinja, tajnica, voditelj marketinga i pomoćno osoblje. Činjenica je da smo podkapacitirani za sve one poslove koje dnevno moramo odraditi: inventarizacija i digitalizacija građe, revizija i registracija zbirki, osmišljavanje i postavljanje izložbi, predavanja i radionice, stručna vodstva po muzeju, pisanje i provođenje projekata, rad sa strankama, stručni i znanstveni rad i istraživanje, arheološki radovi, terenska istraživanja, itd. K tome još pribrojite i rad subotom i nedjeljom, koji nam nije plaćen, pa eto vam odmah i odgovora zašto subotom i nedjeljom muzej ne radi dulje. Ljudi nisu plaćeni za to, s time da za unaprijed najavljene grupe dolazimo i u subotu i nedjelju popodne otvoriti muzej i održati vodstvo.  Da nas malo pohvalim, prema broju digitalizirane građe i registriranih zbirki, među najboljim smo muzejima u državi. Ekipa je relativno mlada, zajedno dogovaramo ključne stvari i svatko na svom području puno odradi. Međutim, da bi bili potpuni i funkcionirali u skladu s veličinom i kapacitetom muzeja potrebni su nam još restaurator, muzejski pedagog koji bi preuzeo sve zahtjevniji rad s djecom i sve popularnijim radionicama, tehničko osoblje za izložbe i manifestacije i možda jedna osoba koja bi bila zaposlena samo na pisanju i provedbi projekata. Da ne spominjem dokumentaristu, knjižničara, informatičara i fotografa, koje ostali veći muzeju imaju. U sklopu muzeja djeluje i suvenirnica, tj. etno dućan „Međimursko blago“ u kojem posao prodaje i inventure također odrađuju kustosi. Muzej nema čuvara, vodiče po izložbama, biljetera… Sve se svodi na kustose.

A što je s ljudima izvan Muzeja Međimurja?

– Unatrag nekoliko godina Muzej se radionicama, akcijama i manifestacijama dosta počeo otvarati prema van i prema lokalnoj publici. Ljudi su to prepoznali i veseli ih. Djelomično je razlog tome i spremnost mlađih kustosa da organiziraju i održe komercijalnije događaje te spuste djelatnost muzeja s nedodirljivih grana visoke umjetnosti na ljudsima bliskiju, razumljiviju razinu. Programi izlaze iz salona u atrij, iz atrija u dvorište. Tako smo prošli vikend održali akciju udomljavanja tradicionalne međimurske maske Pikač u stalni postav Etnografskog odjela.

Iskovala sam zanat, ne zaposjedam fotelju

Na poziciji vršiteljice dužnosti MMČ-a je… kako?

Još uvijek se privikavam na činjenicu da je ravnatelj muzeja mr.sc. Vladimir Kalšan otišao u mirovinu i da ga nema na poslu. Odjednom se sva sila obaveza obrušila na mene i moram priznati, nije lako rukovoditi jednom takvom institucijom. Trenutno su aktualne prijave za projekte, planira se Advent u Starom gradu na kojeg ste svi pozvani, radionice, izložbe, građevinski radovi, financijska i programska izvješća i planovi, itd., itd.. A ljudi neprestano dolaze i svatko ima neku svoju ideju koju bi želio da mu Muzej realizira. To tako ne ide. Uskoro će se objaviti i natječaj za ravnatelja Muzeja pa ćemo vidjeti kako će se stvari odvijati i hoću li ostati na tom mjestu ili ne. U svakom slučaju sebe tu vidim, iz razloga što poznajem svaku problematiku vezanu uz ustrojstvo i i djelatnost muzeja pa i obnove samog Starog grada. Ja sam iskovala svoj zanat u muzejskoj branši i nitko mi ne može spočitnuti da sam na ovo mjesto došla podobna, nepodobna, putem stranke ili iz razloga da zaposjednem „fotelju“.  Ono što sam radila dosad, radit ću i dalje, samo u malo većoj mjeri, a kao rođena Čakovčanka i osobno sam i emocionalno vezana za naš Stari grad, naš ponos.