Kako se približava blagdan Uskrsa, tako su i asocijacije na njegovo obilježavanje u narodu živopisnije. Noseći u sebi snažnu simboliku, dobar dio hrvatskih uskrsnih običaja zapravo je dio tradicije ovih prostora koji seže u pretkršćanstvo. Povijest govori da su se mitovi vjerskog i profanog svijeta spajali i prekrajali uz diskretno odobravanje Crkve, pa su se na taj način ukorjenjivale navade koje u vremenu slavlja ovog velikog blagdana upućuju, prije svega, na čišćenje duše.

Pa ipak, prva asocijacija na običaje Uskrsa je bojenje jaja. Nije to neobično, jer riječ je o uistinu najstarijem običaju temeljenom na simbolici koja je zajednička mnogim narodima – da je svijet nastao iz jajeta. Interpretacija ovog fenomena također je višestruka, a prije svega se vjeruje da je jaje simbol ponovnog rađanja i buđenja prirode, simbol vječnoga života. U prilog potonjem govori podatak da su se u praslavenskim grobovima Hrvata nalazila ukrašena jaja. Također, značaj ovog simbola ponovnog rađanja je prije 1300 godina bio toliko velik da se u vrijeme korizme jaja nisu smjela jesti. U srednjem vijeku se njihova vrijednost poistovjećivala s novcem pa bi se u vrijeme Uskrsa njima plaćao porez, no samostani i vlastela su „porezna jaja“ potom podijelila siromašnima. Zato se jaja smatraju uskrsnim darom, a kad se darivaju djeci tad vrijedi poruka: „Ovo jaje za ljubav se daje“.

 

A što sa zečićima i šunkom?

Odakle zec u uskrsnoj simbolici? U hrvatskoj tradiciji on nije simbolom Uskrsa, no početkom prošlog stoljeća se pojavljuje kao lik koji djecu dariva jajima. Još stariji podatak kojeg brane njemački etnolozi vezan je uz Ostaru, germansku božicu proljeća, kojoj je simbol upravo zec. Kako bilo, zečići su mitski likovi koji donose darove rađanja i obnove.

11081408_10205563208416521_7427902037582096985_n

Zašto se na Uskrs posvećuje i jede šunka? Mit iz Babilona govori da je božica Ishtar s bogom Sunca Baalonom začela sina Tammuza, kojeg je u šumi ubila divlja svinja. Božica je potom naredila da se svake nedjelje jede svinjetina, a jednom godišnje obilježava sinovljeva smrt čemu je prethodilo 40 dana posta.

Mitovi i legende razgaljuju maštu, a njoj kraja nema. Ono u što smo sigurni jest da su tradicionalna uskrsna jela u nas pinca, peciva, kuhana šunka ili šunka pečena u kruhu, jaja, mladi luk, hren, rotkvice, kuglof.

Uskrsni doručak nakon trodnevnice

Prije trodnevlja, kršćani se pripremaju za Uskrs kroz četrdesetnicu, Korizmu, koja počinje Pepelnicom, a završava na Veliki četvrtak. Za Svetog trodnevlja, od četvrtka do subote, ne obavljaju se težački radovi na zemlji, a crkvena zvona ne zvone. Na Veliki četvrtak obilježava se spomendan Isusove posljednje večeri, a Veliki petak vezuje se uz prolivenu Isusovu krv i povezivanje s legendom da se vino tada pretvara u krv. Ovo posljednje vrijedi uglavnom na području Dalmacije, dok se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj na Veliki petak pije rakija. U Međimurju vrijedi oboje jer vinorodni kraj u kojem živimo daje nam mogućnost da biramo između vina i rakije.

Blagoslov jela koje se u košaricama donosi u crkvu običaj je rezerviran za Veliku subotu. Hrana uskrsnog doručka također je posebno vrijedna. Njezini se ostaci nikada ne daju životinjama, a nekada se mrvice od kruha i ljuske od jaja nisu bacale nego spaljivale ili čuvale – uz vjeru da imaju ljekovita svojstva.

Uskrsni krijes

Poštivanje prirode i njezinih zakonitosti inspiracija je vrijedna uskrsnog krijesa, vuzmenke. Ona mora biti izgrađena od prirodnog materijala jer njome se zaziva zdrava razmjena prirodnih procesa – ispraća se zima i pozdravlja proljeće. Upravo je Međimurje u Hrvatskoj poznato po paljenju uskrsnog krijesa na Veliku subotu. Nekada je za paljenje vuzmenke bio zadužen svećenik, a danas se taj običaj šire poima pa je pale njezini graditelji. Oko vatre se tako okupljaju velike skupine mještana, namjernika i slučajnih prolaznika pa vuzmenku s pravom svi najavljuju i doživljavaju kao uskrsnu atrakciju.

Aleksandra Ličanin