Dvanaestog prosinca obilježava se godišnjica otkako nas je 1976. napustio jedan od najzaslužnijih Međimuraca uopće, Vinko Žganec. Rođen u Vratišincu 22. siječnja 1890., gdje je i proveo djetinjstvo, Žganec se zarana upoznao sa bilom međimurskoga seljačkoga stanovništva koje će mu velikim dijelom odrediti buduću karijeru.

Međimurje je tada bilo u sastavu mađarske županije Zala. Sustavna se mađarizacija najvećim dijelom ogledala po nastavi koja je u međimurskim pučkim školama održavana na mađarskome jeziku. Takav nastavni program pohađao je i Žganec.

Kasnije je školovanje nastavio u Varaždinu pa u Zagrebu, gdje je, nakon završetka Teološkoga fakulteta, kulminaciju doživio obranom doktorske disertacije 1921. na Pravnome fakultetu. Do toga je trenutka Vinko Žganec već odigrao jednu od ključnih uloga u dokazivanju hrvatskoga etniciteta u kraju “med Murom i Dravom”. Godine 1916. objavio je čuvene Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja koje su odigrale ključnu ulogu na mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Spomenuta je knjižica bila jedan od glavnih dokaza pripadnosti Međimurja ostatku hrvatskih zemalja.

Žganca možemo slobodno prozvati jednim od ključnih preporoditelja čiji je rad zadužio Međimurje. Kolika je bila opsežnost njegova rada? O tome najviše svjedoči podatak da je sakupio preko 15000 napjeva, od kojih je veći broj izgubljen. Istraživao je i u inozemstvu, u prvome redu Hrvate u Mađarskoj i Austriji.

Bio je redoviti član JAZU. Za života je objavio niz radova. Radilo se o zbornicima, člancima i studijama, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Žitelji Vratišinca se s pravom ponose ovim velikanom, a rodno mjesto odužilo mu se 1995. kada je tamošnja osnovna škola imenovana Žgančevim imenom.