Vinko Žganec (Vratišinec, 1890. – Zagreb 1976.) zapisivao je svjetovne i crkvene hrvatske pučke popijevke iz Međimurja i time postao jedna od presudno važnih osoba u očuvanju ovdašnjeg nacionalnog bića, točnije njegove riječi i narodne kulture. Njegovo bilježenje pjesama iz puka ima višestruki značaj za hrvatsku kulturnu povijest. Zapisao je preko 30 tisuća narodih napjeva i tekstova. Nažalost, glavnina tih zapisa ostala je u rukopisima, a manji dio je objavljen.

zaklada-dr-vinko-zganec

Bio je etnomuzikolog, melograf, skladate i pisac, no također i odvjetnik, sveučilišni profesor, redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a pjesme je prikupljao i izvan Hrvatske – u Mađarskoj, Austriji i Vojvodini. Puno se o njegovim zapisima može doznati iz trećeg pretiska Žgančeve knjige u izdanju Matice hrvatske Čakovec “Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja – 1924. i 1925.”, objavljenog prošle godine. Prvu knjigu Matica je objavila 2006., a drugu 2015. godine.

Druga Žgančeva knjiga smatra se najvažnijom knjigom u povijesti Međimurja. Tiskana je 1916. godine u Zagrebu, a koliko je Žgančev opus i danas tražen svjedoče podaci da su svi pretisci njegovih knjiga rasprodani. Zašto?

Iz jednostavnog razloga što se pisana riječ općenito smatra zaštitnim znakom hrvatskog kulturnog identiteta, a Žgančevi zapisi u vrijeme međimurske potpune nacionalne letargije osobito su važni jer, kako je 1916. godine zapisao: “Ova se pojava dade protumačiti iz temperamenta međimurskih Hrvata. Taj je temperamenat melankoličan, više sklon čuvstvovanju nego energičnom radu i nepokolebljivim odlukama. Međimurac je nadalje osobito raspoložen za erotička čuvstva pa ovakova svoja mekana raspoloženja može izraziti najljepše i najvjernije u sumornoj melodiji mola. To je razlog zašto se nekoj žalobnoj melodiji u nas već poslovično kaže , da je – međimurska”.